Pročelnica Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija doc. dr. sc. Monika Komušanac razgovarala je sa stipendisticom Veleposlanstva Kraljevine Norveške u Hrvatskoj, Marteom Rokstand koja studira na Sveučilištu u Oslu. Intervju je nastao u okviru istraživačkoga zadatka te mlade studentice čiji je cilj bolje razumijevanje hrvatskoga iseljeništva, nacionalnoga identiteta i uloge javnih politika u Hrvatskoj.

Profesorice Komušanac, možete li pojasniti ulogu i značenje religijske pripadnosti za očuvanje hrvatskoga identiteta u iseljeništvu? Možemo li religiju shvatiti kao sredstvo jačanja veza pripadnika hrvatskoga iseljeništva s domovinom?

Nažalost, Hrvatska je tradicionalno iseljenička država, a Hrvati su jedan od najraseljenijih maroda na svijetu. Stoga su hrvatske katoličke misije u Europi i svijetu imale i imaju veliku važnost i ulogu u očuvanju hrvatskoga nacionalnoga identiteta u iseljeništvu i za pripadnike hrvatskih manjinskih zajednica. Nastaju s primarnim ciljem pružanja duhovne okrjepe iseljenim vjernicima, a ubrzo postaju središta duhovnoga i kulturnoga života te su glavni čimbenici integracije iseljeništva s matičnom domovinom. U svijetu djeluje gotovo dvjestotinjak hrvatskih katoličkih misija, župa, zajednica i centara, najviše u Njemačkoj i ostalim europskim državama te Sjevernoj i Južnoj Americi.

Konfesionalna pripadnost u uskoj je vezi s etničkim (narodnosnim) identitetom i odraz je kontinuiteta pripadanja hrvatskomu okviru kroz povijest. Djelovanje hrvatskih katoličkih misija bilo je suočeno s brojnim izazovima zbog represivnosti državnoga aparata u turbulentnim povijesno-političkim okolnostima, dok se danas one suočavaju s novim izazovima očuvanja hrvatskoga jezika, kulture i identiteta među recentnim iseljeništvom koje balansira između dvije identitetske osnove. S druge strane, potreba za određivanjem pripadnosti čovjeka prema bilo kojoj osnovi je povijesni kontinuitet koji osobito dolazi do izražaja u trenutku kada pojedinci postaju stranci u novoj sredini (državi) i koji se prilagođavaju novim društvenim i funkcionalnim obrascima ponašanja.

S obzirom na navedenu iseljeničku tradiciju hrvatskoga naroda, jesu li Hrvati povezaniji sa svojom novom državom ili s Republikom Hrvatskom?

Hrvati u iseljeništvu njeguju različite oblike identiteta, ponajviše vjerski, jezični i kulturni, ovisno o generaciji iseljenika kojoj pripadaju, osobnom interesu za proučavanje svojega podrijetla te obiteljskom okruženju. Hrvatski jezik je, uz kulturu, baštinu, tradiciju, običaje i sl., osnovna sastavnica identiteta pa se njegovanje i uporaba hrvatskoga jezika u iseljeništvu nametnulo kao glavni preduvjet očuvanja ukupnoga hrvatskoga ideniteta.

U novije vrijeme, nizanjem brojnih sportskih uspjeha Hrvata u svijetu, osobito u nogometu, javlja se i novi oblik iskazivanja identiteta prilikom održavanja brojnih sportskih priredbi, natjecanja, susreta i sl. Iskazivanje pripadnosti Hrvatskoj kroz sport osobito je vidljivo među mlađim generacijama iseljenika koji s ponosom ističu hrvatske nacionalne simbole, prepoznatljivu trobojnicu, kockaste dresove te koji uglas pjevaju hrvatsku himnu i navijačke pjesme. Sport je izvrsna promidžba naše zemlje, a pokazalo se i odličnim čimbenikom povezivanja iseljeništva i domovine.

Imaju li Hrvati tendenciju asimilirati se u novo društvo i kulturu ili im je važnije zadržati hrvatski identitet i tradiciju? Kakve su dosadašnje prakse i iskustva te postoje li neke razlike s obzirom na generacije iseljenika?

Iskustva europskih zemalja, na primjer Njemačke, Austrije i Švicarske, s prvim radnicima koji su na privremeni rad u inozemstvo (tzv. gastarbajterima) dolazili iz Hrvatske i drugih dijelova bivše državne zajednice od kraja 1960-ih godina, pokazuju kako se Hrvati jako dobro integriraju u društvo u koje dolaze, a osobito se cijene njihove kvalifikacije, stručnost i radne navike. Razina prihvaćanja novoga identiteta među iseljenicima ponajviše ovisi o osobnom poimanju identiteta, obiteljskim vezama, geografskoj udaljenosti, statusu iseljeničke ili manjinske zajednice u odredišnoj zemlji te povijesnim čimbenicima oblikovanja iseljeničkih ili manjinskih zajednica. U većini zemalja je razina integracije Hrvata u novo društvo spontan proces tijekom kojega se upoznaju, uvažavaju i usvajaju novi društveni obrasci. Možemo reći da se asimilacija odvija na razini životne i radne funkcionalnosti iseljenika, uz istovremeno gajenje snažnih osjećaja pripadnosti hrvatskomu narodu, državi i prostoru.

Možete li nam reći na koji način utječu javne politike na održavanje identitetske poveznice iseljenika s matičnom domovinom? Koji je značaj održavanja prijateljskih veza Hrvatske s hrvatskim iseljeničkim udrugama?

Hrvatska ima zakonski regulirane odnose s Hrvatima izvan RH te ima pravnu obvezu štititi prava i interese Hrvata izvan matične domovine, poticati jačanje hrvatskih zajednica te zajedničku suradnju na svim područjima koja su od značaja za Hrvate izvan RH (unutarnjim i vanjskopolitičkim). Upravo su iz toga razloga, u okviru Vlade Republike Hrvatske osnovani Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske te Savjet Vlade za Hrvate izvan Hrvatske. Hrvati izvan Republike Hrvatske ostvaruju sva prava i obveze propisane posebnim zakonima iz područja školskoga i visokoškolskoga obrazovanja, zapošljavanja, natječaja i stipendija, zdravstvenoga osiguranja i dr. Osim pravno utemeljenih osnova, njegovanje prijateljskoga odnosa prema iseljeništvu potiče bolju suradnju u očuvanju identiteta izvan Hrvatske, ali i u pogledu mogućega povratka hrvatskoga iseljeništva.

Ima li hrvatsko iseljeništvo ikakav utjecaj na političko odlučivanje u Hrvatskoj?

Izborni sustav Republike Hrvatske podrazumijeva aktivno sudjelovanje dijaspore, tj. pravo političke zastupljenosti i predstavništva. Svi hrvatski državljani s navršenih 18 godina (birači) imaju opće i jednako biračko pravo u izborima za Hrvatski sabor, predsjednika Republike Hrvatske i Europski parlament te također sudjeluju u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Svoje biračko pravo hrvatski građani u inozemstvu ostvaruju aktivnom registracijom i neposrednim glasovanjem na posebnim izbornim mjestima u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Republike Hrvatske. Prilikom izbora predstavnika u Hrvatski sabor (parlamentarni izbori), tri predstavnika dijaspore biraju se iz jedne posebne izborne jedinice (XI.) koja obuhvaća oko četiri milijuna Hrvata u svijetu. Zbog različitih ekonomskih, političkih i povijesnih razloga iseljavanja, hrvatska dijaspora nije kohezivna i ne pokazuje jednak politički interes. Tako je najveća razina sudjelovanja na izborima u Bosni i Hercegovini gdje su Hrvati priznati kao konstitutivan narod pa su svi dosadašnji predstavnici dijaspore izabrani upravo iz nama susjedne države, dok je politički angažman dijaspore iz ostalih dijelova svijeta zapravo zanemariv. Kako bi se taj problem riješio, novi Zakon o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Hrvatski sabor, koji je stupio na snagu početkom listopada 2023. godine, pretpostavlja podjelu XI. izborne jedinice na nekoliko manjih kako bi se osigurala ravnomjernija zastupljenost predstavnika dijaspore u političkom sustavu Republike Hrvatske.

Možemo li ustanoviti da je politički interes Hrvatske za iseljeništvo isključivo povezan sa sporijim ekonomskim rastom i demografskim slomom Hrvatske?

Hrvatsko iseljeništvo, osobito ono recentno, smatramo velikim hrvatskim identitetskim bogatstvom i velikim demografskim potencijalom. Procjenjuje se da danas izvan Hrvatske živi oko četiri milijuna Hrvata, dakle više nego što trenutno živi stanovnika u Hrvatskoj. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine i otvaranje tržišta radne snage za Hrvate označilo je početak novoga velikoga vala iseljavanja iz Hrvatske prema tradicionalnim zemljama u koje su Hrvati iseljavali i prije, na primjer k Njemačkoj i Austriji, ali i novim odredištima kao što je Irska. Iseljavaju uglavnom mladi i visokoobrazovani pojedinci, ali sve više i cijele obitelji s djecom, čime se značajno narušava mogućnost demografske revitalizacije Hrvatske. Nažalost, negativni demografski trendovi u Hrvatskoj djeluju gotovo 30-ak godina u kontinuitetu, s tim da su neki procesi i dužega trajanja. Suvremeni migracijski procesi uvelike umanjuju demografski potencijal domicilnoga stanovništva, osobito onaj ekonomski. Tržište radne snage u Hrvatskoj suočava se s nizom problema kao što su: nedostatak domaćih radnika i potreba za uvozom strane radne snage, neusklađenost obrazovnih i radnih profila, velika nezaposlenost mladih, nesrazmjer u odnosu aktivnoga i neaktivnoga stanovništva i sl. Hrvatska stoga izdvaja velike napore kako bi potaknula povratak identitetske hrvatske populacije kao temelja za klasičnu demografsku revitalizaciju. S druge strane, gospodarski potencijal iseljeništva najvidljiviji je u visini doznaka koje iznose godišnje gotovo 20 milijardi kuna što je više od svih stranih ulaganja u Hrvatsku. Zbog svih navedenih problema u Hrvatskoj, priželjkivanim povratkom hrvatskoga iseljeništva, uslijedila bi i djelomična stabilizacija demografskoga i radno-ekonomskoga sustava

Ulaganje iseljeništva u Hrvatsku. Radi li se uglavnom o domoljubnom osjećaju pomoći domovini ili iza toga stoje složeniji politički razlozi?

Ulaganje dijaspore u Hrvatsku nije isključivo materijalnoga i financijskoga značaja. Naime, hrvatsko je iseljeništvo tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku odigralo ključnu humanitarnu, organizacijsku, integracijsku, financijsku i medijsku ulogu u borbi Hrvatske za samostalnost i suverenost te u širenju istine o ratu i ratnim stradavanjima u Hrvatskoj. U tom su razdoblju bili izraženi patriotizam, idealizam, empatija i zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske. Danas, kada je Hrvatska suverena demokratska država, Vlada pokušava osmisliti ekonomski investicijski model pomoću kojega bi se stvorilo poticajnije i jednostavnije okruženje za ulaganja dijaspore u Hrvatsku.

Jesu li česti slučajevi diskriminacije hrvatskih iseljenika u europskim državama? Postoji li razlika između hrvatskoga iseljeništva u balkanskoj regiji i izvan nje, primjerice u pogledu identiteta, povezanosti s Hrvatskom i s asimilacijom?

Kao što sam i navela, razina integracije Hrvata u novom društvu, sustavima i sl. je na zadovoljavajućoj razini, što pokazuju iskustva s nekadašnjim i današnjim radnicima u Europi i svijetu. Upravo su zbog visoke razine integracije rijetki slučajevi diskriminacije hrvatskih iseljenika. Osim toga, Hrvati kao autohtone manjinske zajednice žive u 12 europskih država u kojima imaju posebno definiran pravni manjinski status te uživaju Ustavom zajamčena manjinska prava.

Hrvati izvan Republike Hrvatske obuhvaćaju tri kategorije Hrvata: (1) pripadnici suverenoga i konstitutivnoga hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini (Hrvati u Bosni i Hercegovini), (2) pripadnici hrvatske manjine u europskim državama te (3) Hrvati iseljenici u prekomorskim i europskim državama i njihovi potomci (hrvatsko iseljeništvo/dijaspora). Te se kategorije razlikuju prema povijesnom kontekstu i statusnoj razini. Hrvati u Bosni i Hercegovini su ustavni narod s obzirom na povijesni etnički hrvatski prostor pa u identitetskom smislu gotovo da i nema razlika. Slična je situacija s Hrvatima koji žive u državama užega regionalnoga (susjednoga) okvira i u kojima su manjinski narod (npr. Sloveniji, Boki kotorskoj, Mađarskoj…), s obzirom da spomenute države dijele zajedničku povijesnu i kulturno-civilizacijsku osnovu. S druge strane, povezanost klasičnoga hrvatskoga iseljeništva s Hrvatskom ovisi o djelovanju kulturnih udruga, mreži katoličkih misija te o osobnom interesu iseljenika za upoznavanjem svojih korijena i zemlje svojih predaka. 

Profesorice Komušanac, zahvaljujem na Vašem vremenu, komentarima i odgovorima!

Intervju vodila: Marte Rokstand

Napomena: intervju je preveden s engleskoga jezika te je dio materijala koji su ustupljeni Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Norveške.