Pristupačnost
Studij hrvatske kulture (kroatologije) ustrojen je i izvodi se na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 1993. godine. Središnji je interdisciplinarni studij hrvatskoga jezika i kulture oko kojeg se razvija cijela koncepcija Hrvatskih studija. Riječ je o studiju koji je do sada obrazovao velik broj stručnjaka u toj disciplini i u kombinaciji s drugim strukama unutar Hrvatskih studija i Sveučilišta u Zagrebu. Najveći broj diplomiranih studenata našao je posao u različitim djelatnostima – školstvu, kulturnim institucijama, državnim ustanovama, gospodarstvu, medijima, diplomatskim predstavništvima, turističkim uredima i drugdje. Pokazalo se da ima potrebe za tako obrazovanim stručnjacima u društvu. Također, studij kroatologije jedinstveni je studij u okviru Sveučilišta u Zagrebu, koji na sveučilišnoj razini promišlja različite aspekte hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta i u tom pogledu je zanimljiv mnogim studentima drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i mnogim stranim studentima koji su studirali ili će studirati pojedine dijelove toga programa ili cijeli program studija hrvatske kulture. Program slijedi temeljne preporuke Bolonjske deklaracije i zakonske okvire za ustrojavanje studija. U tom smislu program je zadržao sve bitne značajke ranijih četverogodišnjih studija, uz prilagođavanje novomu trogodišnjemu, odnosno petogodišnjemu obrazovnomu ciklusu. Studij kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu središnji je kulturološki studij takve vrste, koji ima namjeru postati nositelj razvoja sličnih studija u svijetu i temeljni visokoškolski ustrojbeni okvir koji ima za cilj skrbiti o ustrojavanju i izvođenju kulturalnih hrvatskih studija u svijetu. Studij kroatologije izvodi se u jednopredmetnoj i dvopredmetnoj kombinaciji na preddiplomskoj i diplomskoj razini. Od 2006. ustrojen je i poslijediplomski doktorski studij kroatologije koji je osmislio akademik Radoslav Katičić.
U organizaciji Sveučilišta u Slavonskom Brodu i Ogranka Matice hrvatske Slavonski Brod, o knjigama su, uz autoricu, govorile doc.dr.sc. Irena Krumes i Tena Babić Sesar.
Profesorica Vulić hrvatskom se dijasporom bavi već tridesetak godina. U tom su joj segmentu, kao jezikoslovci, ipak, najbitnija istraživanja o jeziku. Prvi dio knjige „Blago rasutih: jezik Hrvata u dijaspori" posvećen je isključivo hrvatskom iseljeništvu. Autoricu je, najprije, zanimalo u kolikoj je mjeri hrvatski jezik očuvan u iseljeništvu na pojedinim kontinentima, u pojedinim zapadnoeuropskim zemljama te na koji se način 'vani' uopće čuvao hrvatski jezik.
- Djelomice sam se bavila terenskim istraživanjem u Australiji, a jako puno imamo odvojenih radova koji su tijekom desetljeća objavljivani o aktivnostima u dijaspori. Dugi niz godina predajem predmet 'Hrvatski tisak u dijaspori', sustavno sam nabavljala različita glasila. Ona jako puno toga otkrivaju. U pojedinima sam primijetila da je glasilo u trenutku pokretanja bilo isključivo na hrvatskom jeziku, a potom je pomalo počinjalo s objavom tekstova zemlje u kojoj izlazi, da bi na kraju završilo tako da - osim naslova - više nema ništa na hrvatskom ili, tek, tu i tamo koji tekst. Zašto? Zato što nove generacije više ne znaju hrvatski. Ako žele da im glasilo bude čitano, moraju se prilagoditi. - kazala je Sanja Vulić.
Tijekom svog istraživanja, došla je do brojnih spoznaja koje su je iznenadile. Tako je u nekim slučajevima zaključila da hrvatski u dijaspori bolje govore oni koji su rođeni izvan domovine svojih predaka te koji su Hrvatsku posjetili tek u odrasloj dobi, no oni koji su iz nje iselili kao odrasli ljudi.
- Ono što me je najviše iznenadilo saznala sam kad sam u Australiji istraživala jezik govornica prve i treće generacije. Dakle, govornice koja je u Australiju iz Hrvatske došla kao mlada odrasla osoba i govornice kojoj su oba djeda i babe rođeni u Hrvatskoj, ali su već oba roditelja rođena u Australiji. Očekivala sam da će prva govoriti hrvatski bez engleskih primjesa, a da će puno anglicizama biti prisutno kod druge. No, obratno je. Govornica prve generacije neprestano u svoj hrvatski ubacuje engleski, dok druga priča čisto - ili hrvatski ili engleski. Došla sam do zaključka da je govornica treće generacije od svog rođenja bilingvalna. Jasno je znala kad je doma, s obitelji i drugim Hrvatima da se govori hrvatski, dok je na ulici, u školi i drugdje u društvu govorila isključivo engleski. Generacije rođene dvadesetih, tridesetih,... pa sve do pedesetih godina, u Australiju su došle bez znanja engleskog jezika (nisu kao današnji mladi koji svi znaju engleski). Ulagali su veliki napor u učenje engleskog i to ih je toliko opterećivalo da su na kraju engleski ubacivali u hrvatski i to je tako ostalo. - zaključuje Vulić.
Općeg pravila o tomu koliko je na kojem kontinentu očuvan hrvatski - zapravo - nema. Puno toga ovisi o pojedincima, obiteljima, zajednicama koje okupljaju, promiču i potiču.
- Hrvatski je izvrsno očuvan samo na razini pojedinih obitelji. Kod australskih Hrvata je prilično dobro očuvan, ali to ne vrijedi za sve obitelji. Bolje je očuvan u istočnoj i južnoj, no u zapadnoj Australiji. S druge strane, potomci hrvatskih iseljenika u Latinskoj Americi - s iznimkom Argentine (gdje hrvatski govore potomci političkih emigranata nakon Drugog svjetskog rata) - jako su slabo očuvali svoj jezik. Ni to, dakako, ne vrijedi za sve obitelji. U Čileu, primjerice, nitko s djecom nije govorio hrvatski jer su, između ekonomskog prosperiteta i etniciteta, odnosno, identiteta, izabrali prvo. Htjeli su da im djeca budu uspješna u čileanskom društvu i smatrali su da će to postići ako se odmah jezično asimiliraju. - otkriva autorica.
Kao vremenski okvir svojih istraživanja o očuvanju jezika u iseljeništvu, profesorica je Vulić izabrala godine 1880. i 2000. Danas je otkrila zašto se odlučila za baš taj vremenski period.
- Kao početnu godinu uzela sam 1880. jer tad počinje prvi veliki iseljenički val, a završavam s 2000. iz jednostavnog razloga što je to svojevrsni završetak jednog povijesnog razdoblja jer, nakon završetka Domovinskog rata i uspostave Hrvatske, iseljenici su potpuno drugačiji nego oni stari. Promjene su prebrze u dvadesetom stoljeću i, ako se radi sinteza, potreban je vremenski odmak. Ne možete ozbiljno pisati o nečemu što još uvijek traje. - pojašnjava.
Iako se oni koji su u Hrvatskoj ostali ponekad ljute na ulaganja vezana za programe koji se odvijaju u inozemstvu i povezani su za iseljeništvo, kao i na činjenicu da mnogi Hrvati koji već dugo nemaju veze s domovinom, imaju pravo glasa, profesorica Vulić otkrila je zašto je toliko važno i ključno „njegovati dijasporu":
„Vidjeli ste koliku je ulogu u Domovinskom ratu odigralo hrvatsko iseljeništvo. Želite li u svijetu imati ljude na koje danas-sutra možete računati, naravno da je važno da oni očuvaju svijest o tomu da su Hrvati i da je Hrvatska isto njihova domovina. Bez jezika je to teško. Ima takvih slučajeva, ali to onda nikad nije pravi identitet, nego tek svijest o podrijetlu, a ne o pripadnosti. Nema prave pripadnosti bez znanja jezika."
