Pristupačnost
Studij hrvatske kulture (kroatologije) ustrojen je i izvodi se na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 1993. godine. Središnji je interdisciplinarni studij hrvatskoga jezika i kulture oko kojeg se razvija cijela koncepcija Hrvatskih studija. Riječ je o studiju koji je do sada obrazovao velik broj stručnjaka u toj disciplini i u kombinaciji s drugim strukama unutar Hrvatskih studija i Sveučilišta u Zagrebu. Najveći broj diplomiranih studenata našao je posao u različitim djelatnostima – školstvu, kulturnim institucijama, državnim ustanovama, gospodarstvu, medijima, diplomatskim predstavništvima, turističkim uredima i drugdje. Pokazalo se da ima potrebe za tako obrazovanim stručnjacima u društvu. Također, studij kroatologije jedinstveni je studij u okviru Sveučilišta u Zagrebu, koji na sveučilišnoj razini promišlja različite aspekte hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta i u tom pogledu je zanimljiv mnogim studentima drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i mnogim stranim studentima koji su studirali ili će studirati pojedine dijelove toga programa ili cijeli program studija hrvatske kulture. Program slijedi temeljne preporuke Bolonjske deklaracije i zakonske okvire za ustrojavanje studija. U tom smislu program je zadržao sve bitne značajke ranijih četverogodišnjih studija, uz prilagođavanje novomu trogodišnjemu, odnosno petogodišnjemu obrazovnomu ciklusu. Studij kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu središnji je kulturološki studij takve vrste, koji ima namjeru postati nositelj razvoja sličnih studija u svijetu i temeljni visokoškolski ustrojbeni okvir koji ima za cilj skrbiti o ustrojavanju i izvođenju kulturalnih hrvatskih studija u svijetu. Studij kroatologije izvodi se u jednopredmetnoj i dvopredmetnoj kombinaciji na preddiplomskoj i diplomskoj razini. Od 2006. ustrojen je i poslijediplomski doktorski studij kroatologije koji je osmislio akademik Radoslav Katičić.
U prigodi Europskoga dana jezika prenosimo tekst prodekanice Sanje Vulić s portala Universitas:
Ove se kalendarske godine navršava 20. obljetnica otkako je, na poticaj Vijeća Europe, u suradnji s Europskom komisijom ustanovljen Europski dan jezika, koji se obilježava 26. rujna.
Osim promicanja učenja različitih jezika, što je u suvremenom svijetu izraženih mobilnosti iznimno važno, Europski dan jezika ujedno je i dobra prigoda za poticanje čuvanja hrvatskoga jezika kao jednoga od punopravnih europskih jezika, što se često ne ističe dovoljno. Naravno, iznimno je važno da pojedinci s različitih jezičnih područja, posebice intelektualci, mogu međusobno uspješno komunicirati na istaknutim europskim jezicima, bilo da je riječ o engleskom, njemačkom, francuskom ili španjolskom jeziku. Jasno je da je to najbolji put prema uspostavljanju bolje međusobne suradnje, razumijevanja i zajedničkoga rada za dobrobit svekolike ljudske zajednice. Međutim, u tom oceanu velikih jezika iznimno je važno očuvati i male nacionalne jezike koji nemaju velik broj govornika, ali su ipak važnim dionicima svjetske baštine i doprinose raznolikosti i posebnosti govorne kulture na svjetskoj sceni.
Upravo danas, kada se kulturi govora i općenito bogatstvu malih jezika ne pridaje dovoljna pozornost, važan je Europski dan jezika koji nas uvijek iznova podsjeća da je pravilno i uspješno služenje materinskim jezikom od posebne važnosti za svakoga čovjeka.
Dobrim poznavanjem materinskoga jezika i njegovih nijansi i posebnosti razvija se opći ljudski intelektualni potencijal.
Živimo u svijetu u kojem se djeca od najranije dobi susreću sa stranim jezicima. U takvim se okolnostima materinski jezik može očuvati samo ako se sustavno njeguje u obitelji i društvu. U Hrvatskoj su se drugi jezici govorili i u prošlim stoljećima, ali uglavnom to nisu strani jezici koji se u našoj sredini govore danas. U ne tako davnim stoljećima u velikom dijelu hrvatskih zemalja službeni je jezik bio latinski, a među jezicima koji su se rabili prevladavali su njemački, mađarski ili talijanski. Danas je njihovu ulogu preuzeo engleski jezik. Ukratko, mijenjaju se strani jezici koji preuzimaju vodeću ulogu na europskoj razini, ali ono što ostaje kao trajna vrijednost, koja ne smije biti podložna tim mijenama, jest vlastiti materinski jezik koji sustavno valja njegovati i promicati.
Upravo je ova godina čitanja dobra prilika da se osnaži navika čitanja hrvatskih književnih djela. Čitanjem vrijednih književnih djela pojedinac uvijek iznova obogaćuje svoj jezik i iznova shvaća važnost slaganja punih rečenica u ovom vremenu osiromašivanja i svođenja jezične komunikacije na kratke verbalne poruke, pa i na slikovne poruke, što je zabrinjavajući postupni povratak u doba prije nastanka pismenosti.
Suvremeni elektronički mediji nude nam lakšu dostupnost pisanoj riječi nego što je to ikada prije u povijesti bilo. Zajedno sa školovanjem (koje je danas dostupno svima) to pruža mogućnost za iznimno njegovanje hrvatskoga jezika. Međutim, upravo se u elektroničkim medijima svakodnevno susreću tekstovi u kojima se ne poštuju pravopisna, gramatička i leksička rješenja svojstvena hrvatskomu standardnom jeziku. A obično je riječ o najposjećenijim, najpopularnijim mrežnim stranicama. Zbog te naglašene erozije hrvatskoga standardnoga jezika iznimno je važno posvetiti mu pozornost koju zaslužuje jer materinski jezik je bio, jest i bit će temeljnim obilježjem nacionalnoga identiteta jednoga naroda, pa tako i hrvatskoga. Zato bi bilo dobro kada bi predmet Hrvatski jezik postao obveznim predmetom i na hrvatskim sveučilištima, a ne samo u školama. I svi drugi načini promicanja vrijednosti materinskoga jezika više su nego dobrodošli.
Nerijetko se takav način komunikacije smatra vrlo ekonomičnim, posebice u vremenu brzih rješenja u kojem živimo. Ali kao što se tzv. „brza hrana“, siromašna hranjivim sastojcima, pokazala krajnje štetnom za ljudsko tjelesno zdravlje, tako i osiromašivanje jezične komunikacije (koje se opravdava „brzim“ načinom života) nedvojbeno vodi postupnom duhovnom i intelektualnom osiromašenju. Zamjena pak vlastitoga materinskoga jezika stranim jezicima neizbježno vodi gubitku nacionalnoga identiteta. Nastojanje za što boljim znanjem stranih jezika, koje je neosporno vrlo potrebno i važno, ne smije biti izlikom za zanemarivanje vlastitoga materinskoga jezika.
Izvor: Universitas
