Pristupačnost
Studij hrvatske kulture (kroatologije) ustrojen je i izvodi se na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 1993. godine. Središnji je interdisciplinarni studij hrvatskoga jezika i kulture oko kojeg se razvija cijela koncepcija Hrvatskih studija. Riječ je o studiju koji je do sada obrazovao velik broj stručnjaka u toj disciplini i u kombinaciji s drugim strukama unutar Hrvatskih studija i Sveučilišta u Zagrebu. Najveći broj diplomiranih studenata našao je posao u različitim djelatnostima – školstvu, kulturnim institucijama, državnim ustanovama, gospodarstvu, medijima, diplomatskim predstavništvima, turističkim uredima i drugdje. Pokazalo se da ima potrebe za tako obrazovanim stručnjacima u društvu. Također, studij kroatologije jedinstveni je studij u okviru Sveučilišta u Zagrebu, koji na sveučilišnoj razini promišlja različite aspekte hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta i u tom pogledu je zanimljiv mnogim studentima drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i mnogim stranim studentima koji su studirali ili će studirati pojedine dijelove toga programa ili cijeli program studija hrvatske kulture. Program slijedi temeljne preporuke Bolonjske deklaracije i zakonske okvire za ustrojavanje studija. U tom smislu program je zadržao sve bitne značajke ranijih četverogodišnjih studija, uz prilagođavanje novomu trogodišnjemu, odnosno petogodišnjemu obrazovnomu ciklusu. Studij kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu središnji je kulturološki studij takve vrste, koji ima namjeru postati nositelj razvoja sličnih studija u svijetu i temeljni visokoškolski ustrojbeni okvir koji ima za cilj skrbiti o ustrojavanju i izvođenju kulturalnih hrvatskih studija u svijetu. Studij kroatologije izvodi se u jednopredmetnoj i dvopredmetnoj kombinaciji na preddiplomskoj i diplomskoj razini. Od 2006. ustrojen je i poslijediplomski doktorski studij kroatologije koji je osmislio akademik Radoslav Katičić.
U Beču je upravo objavljena knjiga The Italian Opera Libretto and Dubrovnik Theatre (17th and 18th Century), koja obrađuje talijanski operni libreto i dubrovačko kazalište.
Napisali su je nastavnici na studiju kroatologije Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu izv. prof. dr. sc. Viktoria Franić Tomić i prof. dr. sc. Slobodan Prosperov Novak te muzikolog akademik Ennio Stipčević. Knjigu je objelodanio ugledni nakladnik znanstvenih knjiga iz humanističkoga područja Hollitzer Verlag.
Nigdje u Europi talijanski operni libreto nije imao tako izravan i presudan utjecaj na izvornu nacionalnu dramsku produkciju, kao što se to dogodilo u Dubrovniku tijekom XVII. i XVIII. stoljeća. U zlatnom dobu hrvatske književnosti nastao je tako hibridni dramski žanr koji je po svojim osobinama posve nepoznat u ostalim nacionalnim europskim književnostima. Pisci koji su sudjelovali u stvaranju drama koje su pripadale ovom žanru desetljećima su pažljivo pratili i proučavali te pozorno promatrali najvažnije trendove talijanske operne produkcije kako bi jedan njihov aspekt, onaj tekstualni, prenijeli u svoju sredinu.
U hrvatskoj književnosti XVII. i XVIII. stoljeća tako je stvoren specifičan model libreta bez glazbe, nastale su drame koje su prisvojile svojstva talijanskih libreta ali su ostale na svoj način gluhe jer im je glazba bila tek nefunkcionalni, a ne funkcionalni element, kao u operi toga vremena. U hrvatskoj dramskoj književnosti XVII. i XVIII. stoljeća stvoren je tako čitav niz dramskih tekstova koji posjeduju izrazitu osobnost, koji se izdvajaju iz europske kazališne situacije toga vremena. Taj reduktivni dramaturški model nije bio uočen u povijesti europskoga kazališta i glazbe pa je ova knjiga njegovo otkriće i predstavlja veliki znanstveni dobitak smještajući hrvatski barokni teatar u samo središte najvažnijih poetičkih dosega europskoga starijega kazališta.
Knjiga Talijanski operni libreto i dubrovačko kazalište ima sljedeću strukturu:
Viktoria Franić Tomić, Slobodan Prosperov Novak
Odlike hrvatskoga odnosa prema glazbenoj drami u XVII. i XVIII. stoljeću
1. Hrvatski doprinos u kasnoj renesansi teoriji dramske glazbe od Franje Petrića
(Francesco Patrizi) do Paska Primovića i Ivana Gundulića
2. Hrvatska barokna libretistička drama u vrijeme Junija Palmotića
3. Dramatičari Vice Pucić, Šiško Gundulić, Ivan Gučetić ml., Jaketa Palmotić i povjesničar
mletačkog libreta Kristoforo Ivanović
4. Vučistrah Petra Kanavelića kao središnja drama nadahnuta libretom u drugoj polovici XVII. stoljeća
5. Antun Gleđević i Ivan Šiško Gundulić, sljedbenici libretističke reforme Apostola Zena
6. Pietro Metastasio i zadnja faza dramske književnosti u Dubrovniku nadahnute libretom
Ennio Stipčević
Operni libretto bez glazbe
1. Renesansna baština u baroknom kazalištu i glazbi
2. Najraniji mantovanski i firentinski libreti u hrvatskim prijevodima
3. Mletački librettto i scenski iluzionizam
4. Operna reforma u hrvatskoj tragikomediji i glazbi
5. Libreti bez glazbe
6. Epilog
Bibliografija
Kazalo