Pristupačnost
Studij hrvatske kulture (kroatologije) ustrojen je i izvodi se na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 1993. godine. Središnji je interdisciplinarni studij hrvatskoga jezika i kulture oko kojeg se razvija cijela koncepcija Hrvatskih studija. Riječ je o studiju koji je do sada obrazovao velik broj stručnjaka u toj disciplini i u kombinaciji s drugim strukama unutar Hrvatskih studija i Sveučilišta u Zagrebu. Najveći broj diplomiranih studenata našao je posao u različitim djelatnostima – školstvu, kulturnim institucijama, državnim ustanovama, gospodarstvu, medijima, diplomatskim predstavništvima, turističkim uredima i drugdje. Pokazalo se da ima potrebe za tako obrazovanim stručnjacima u društvu. Također, studij kroatologije jedinstveni je studij u okviru Sveučilišta u Zagrebu, koji na sveučilišnoj razini promišlja različite aspekte hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta i u tom pogledu je zanimljiv mnogim studentima drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i mnogim stranim studentima koji su studirali ili će studirati pojedine dijelove toga programa ili cijeli program studija hrvatske kulture. Program slijedi temeljne preporuke Bolonjske deklaracije i zakonske okvire za ustrojavanje studija. U tom smislu program je zadržao sve bitne značajke ranijih četverogodišnjih studija, uz prilagođavanje novomu trogodišnjemu, odnosno petogodišnjemu obrazovnomu ciklusu. Studij kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu središnji je kulturološki studij takve vrste, koji ima namjeru postati nositelj razvoja sličnih studija u svijetu i temeljni visokoškolski ustrojbeni okvir koji ima za cilj skrbiti o ustrojavanju i izvođenju kulturalnih hrvatskih studija u svijetu. Studij kroatologije izvodi se u jednopredmetnoj i dvopredmetnoj kombinaciji na preddiplomskoj i diplomskoj razini. Od 2006. ustrojen je i poslijediplomski doktorski studij kroatologije koji je osmislio akademik Radoslav Katičić.
Objavljena knjiga Marija Grčevića „Ime »Hrvat« u etnogenezi južnih Slavena“
Knjiga jezikoslovca Marija Grčevića „Ime »Hrvat« u etnogenezi južnih Slavena“ objavljena je u nakladi Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku.
U knjizi se istražuje uporaba imenica koje označavaju ime etničke zajednice, pripadnika naroda ili narodnosne skupine (etnonim), odnosno pridjeva koji označavaju ime jezika (glotonim).
Uporaba etnonima „Hrvat“ i glotonima „hrvatski“, ističe autor u predgovoru, u hrvatskoj općoj i književnojezičnoj povijesti poprilično je dobro istražena i opisana. Međutim, smatra, nedovoljno je istražena i opisana njihova uporaba u onim značenjima u kojima se odnose na pučanstvo koje se tijekom vremena nije integriralo ili se većinski nije integriralo u hrvatsku narodnosno-etničku zajednicu, a imalo je s Hrvatima djelomice zajedničku etnogenezu.
Jezično-politički sukobi
Prvi dio knjige posvećen je popunjavanju te istraživačke praznine, a u drugom se dijelu opisuje uporaba hrvatskoga povijesnoga glotonima „srpski“ u suodnosu s drugim hrvatskim povijesnim glotonimima.
„Hrvatski povijesni glotonim ‘srpski’ rabio se kao defektni glotonim za opći jezični opis hrvatskih tekstova na ćirilici uslijed jezičnih dodira Hrvata s njihovim susjedima Srbima“, piše Grčević i dodaje kako je sveukupno gledano on rijedak. No, ističe, u novijoj povijesti bio je uzrokom velikih jezičnopolitičkih i nacionalističkih prijepora, prije svega zato što povijesni etnonimi i glotonimi vezani uz pretke današnjih Hrvata i Srba na prostorima na kojima su bili u dodiru nisu dostatno opisani ni istraženi.
Napominje da su u mjeri, u kojoj jesu opisani i istraženi, relevantna zapažanja objavljena fragmentarno i u nizu teško dostupnih publikacija.
„Mistifikacija hrvatskoga povijesnoga glotonima ‘srpski’ postala je kamenom temeljcem suvremene velikosrpske jezične ideologije i njezine premise o povijesnom ‘srpskom jeziku’ koji u današnjici navodno ‘cepaju’ Hrvati, Crnogorci i Bošnjaci-Muslimani“, piše Grčević i dodaje kako se ispraznost, neutemeljenost i promašaj velikosrpskih jezičnih i nacionalnih umišljaja razobličuju sami od sebe kada se raščlani povijesna uporaba etnonima „Hrvat“ i „Srbin“ i uporaba njihovih glotonima.
Tri središta etnonima „Hrvat“
Grčević ističe kako su u prvim stoljećima povijesti južnih Slavena nositelji etnonima „Hrvat“ imali tri glavna središta – karantanskih Hrvati na području današnje Austrije, nositelji etničkoga imena „Hrvata“ u Dalmaciji i nositelji etnonima „Hrvat“ na prostoru nekadašnje dukljanske države.
Slovenski, austrijski i dijelom hrvatski povjesničari u mogućoj su mjeri istražili ili istražuju pitanja vezana uz karantanske Hrvate, podsjeća, cjelovita sinteza o njima još nije napisana.
Etničko ime „Hrvat“ u Dalmaciji stečeno je državnošću u srednjem vijeku i postalo je ishodištem povijesti suvremenoga hrvatskoga naroda, ističe Grčević i dodaje kako je najslabije istraženo ono na području negdašnje dukljanske države, a u novijim se pregledima i ne spominje, premda postoje indicije da su i ondje imali neki oblik državnosti.
Hrvati i Vlasi u Raškoj
Smatra kako su najjači i ujedno najintrigantniji pokazatelj koji svjedoči o postojanju etnonima „Hrvat“ u Duklji tragovi raških Hrvata. „U Raškoj su hrvatska plemena svoje ime prenijela na tamošnje Vlahe i vjerojatno na druge Slavene“, piše Grčević i dodaje kako se dio raških plemena iselio najkasnije početkom XIII. stoljeća u Makedoniju.
Iz Makedonije, napominje, skupine su se Hrvata iselile u Grčku. Migracije raških Hrvata i kroatiziranih raških Vlaha mogu se putem toponima i antroponima na prostoru današnje Srbije pratiti sve do Beograda.
Oni su se iseljavali i u Bosni i Hercegovinu i u Habsburšku Monarhiju, gdje su se neki njihovi potomci poput Josipa Runjanina uključili u suvremenu hrvatsku etnogenezu kao pravoslavni Hrvati, ističe Grčević i dodaje kako su Raškoj osim starosjedilačkoga sloja pravoslavnih Hrvata zajedno sa Srbima i Vlasima živjeli i naknadno doseljeni Hrvati katolici, mahom graditelji, obrtnici, rudari i trgovci.
Dolaskom porobljenih, tvrdi Grčević, i na islam prevedenih Hrvata sa sjevera i sjeverozapada u Raškoj je nastao i sloj muslimanskih Hrvata.
Knjiga „Ime ‘Hrvat’ u etnogenezi južnih Slavena“ (291 str.) podijeljena je na šest poglavlja – Alpski Hrvati, Hrvati i islam, Hrvati i pravoslavlje, „Hrvacki“ istumačeno i „srpski“ napisano, O Dubrovačkoj Republici i Boki kotorskoj. Na kraju knjige su literatura, kazalo toponima i kazalo osobnih imena.
Profesor Mario Grčević rođen je u Varaždinu 1969. U znanstvenim knjigama i člancima obrađuje europsku, osobito njemačku, slovačku i češku, slavistiku XIX. stoljeća, a bavi se položajem hrvatskoga jezika u slavistici. Autor je knjiga „Die Entstehung der kroatischen Literatursprache“ (1997.) i „Das kroatische volkssprachliche Missale Romanum des 16. Jahrhunderts: Philologisch-linguistische Untersuchung“ (2005.).
Izvor: Hina