Opcije pristupačnosti Pristupačnost

O nama

Studij hrvatske kulture (kroatologije) ustrojen je i izvodi se na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 1993. godine. Središnji je interdisciplinarni studij hrvatskoga jezika i kulture oko kojeg se razvija cijela koncepcija Hrvatskih studija. Riječ je o studiju koji je do sada obrazovao velik broj stručnjaka u toj disciplini i u kombinaciji s drugim strukama unutar Hrvatskih studija i Sveučilišta u Zagrebu. Najveći broj diplomiranih studenata našao je posao u različitim djelatnostima – školstvu, kulturnim institucijama, državnim ustanovama, gospodarstvu, medijima, diplomatskim predstavništvima, turističkim uredima i drugdje. Pokazalo se da ima potrebe za tako obrazovanim stručnjacima u društvu. Također, studij kroatologije jedinstveni je studij u okviru Sveučilišta u Zagrebu, koji na sveučilišnoj razini promišlja različite aspekte hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta i u tom pogledu je zanimljiv mnogim studentima drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i mnogim stranim studentima koji su studirali ili će studirati pojedine dijelove toga programa ili cijeli program studija hrvatske kulture. Program slijedi temeljne preporuke Bolonjske deklaracije i zakonske okvire za ustrojavanje studija. U tom smislu program je zadržao sve bitne značajke ranijih četverogodišnjih studija, uz prilagođavanje novomu trogodišnjemu, odnosno petogodišnjemu obrazovnomu ciklusu. Studij kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu središnji je kulturološki studij takve vrste, koji ima namjeru postati nositelj razvoja sličnih studija u svijetu i temeljni visokoškolski ustrojbeni okvir koji ima za cilj skrbiti o ustrojavanju i izvođenju kulturalnih hrvatskih studija u svijetu. Studij kroatologije izvodi se u jednopredmetnoj i dvopredmetnoj kombinaciji na preddiplomskoj i diplomskoj razini. Od 2006. ustrojen je i poslijediplomski doktorski studij kroatologije koji je osmislio akademik Radoslav Katičić.


26/04/2019

Počeo dvodnevni skup o književnom povjesničaru Ljubomiru Marakoviću

Dvodnevni znanstveni skup o književnom povjesničaru, kazališnom i filmskom kritičaru Ljubomiru Marakoviću, koji se uz sudjelovanje tridesetak znanstvenika iz Hrvatske i inozemstva održava u Zagrebu i u Topuskom, počeo je u četvrtak 25. travnja 2019. u Knjižnici Hrvatske akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU), pokrovitelja toga skupa.

To je 17. u nizu znanstvenih skupova koji se organiziraju u čast hrvatskih književnih povjesničara, kao dio znanstvenoga projekta Hrvatski književni povjesničari koji vodi Tihomil Maštrović, viši znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU.

Po Maštrovićevim riječima, Maraković se svojom književnokritičkom djelatnošću istaknuo kao obrazovan i obaviješten hrvatski književni, kazališni i filmski kritičar katoličkoga smjera te bio među prvima koji su zbivanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti povezivali s europskima.

“Odlikovalo ga je zanimanje i otvorenost za nove tendencije, pokrete i eksperimente u književnosti. Književna djela je razmatrao kroz prizmu svojevrsnoga književnoga anifestnoga programa, temeljenoga na načelima kršćanske filozofije i etike. S pravom mu se pripisuje najveći utjecaj na postanak i razvoj hrvatskoga katoličkoga književnoga pokreta“, rekao je Maštrović na otvorenju skupa.

Ljubomir Maraković (Topusko, 1887. – Zagreb, 1959.), studij slavistike i germanistike završio je u Beču, a kao pristaša hrvatskoga katoličkoga pokreta u Beču četiri je godine uređivao katolički časopis Luč. Bio je gimnazijski profesor u Banja Luci i Zagrebu, dva je desetljeća uređivao Hrvatsku prosvjetu a od 1941. urednik je za film, poredbenu književnost i teoriju književnosti u Hrvatskoj enciklopediji.

Godine 1944. postao je profesor na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu, ali je 1945. bio suspendiran kao profesor sa svih državnih učilišta, 1947. osuđen i zatvoren s dvogodišnjim gubitkom političkih prava. Od 1949. bio je profesor na Interdijecezanskoj nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu.

Bio je jedan od najutjecajnijih hrvatskih književnih i kazališnih kritičara između dvaju svjetskih ratova, a i jedan od prvih hrvatskih filmskih kritičara. Objavljivao je i veće sintetske prikaze, među kojima se ističu njegove studije o književnom stvaralaštvu 1930-ih.

Zagovarao je književnost kršćanskoga katoličkoga nadahnuća tražeći u književnosti jedinstvo etičkih i estetskih načela. Upućen u zbivanja u svjetskoj literaturi, isticao je vrijednost katoličkih pisaca, ali je objektivno prosuđivao i djela drugih pisaca.

Poznatija djela su mu Nov život (1910.), Novi pripovjedači: kritičke studije i minijature (1929.), Pučka pozornica: bit i uspjesi nestručne pozornice (1929.), Hrvatska književnost 1860–1935: stilsko-razvojni pregled (1936.). Priredio je antologije Moderni hrvatski pripovjedači (1934.) i Hrvatska književna kritika (1935.), a posmrtno mu je tiskana monografija Petar Preradović (1969.).

Dok je bio profesor u Banjoj Luci predavao je budućemu blaženiku Katoličke Crkve, Ivanu Merzu, na kojega je izvršio snažan utjecaj.

Skup su organizirali Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatskim filološkim društvom iz Zagreba, Ogrankom Matice hrvatske u Varaždinu, Sveučilištem Jurja Dobrile u Puli te Sveučilištem u Zadru.

Izvor: narod.hr/Hina

Popis obavijesti