Pristupačnost
Studij hrvatske kulture (kroatologije) ustrojen je i izvodi se na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 1993. godine. Središnji je interdisciplinarni studij hrvatskoga jezika i kulture oko kojeg se razvija cijela koncepcija Hrvatskih studija. Riječ je o studiju koji je do sada obrazovao velik broj stručnjaka u toj disciplini i u kombinaciji s drugim strukama unutar Hrvatskih studija i Sveučilišta u Zagrebu. Najveći broj diplomiranih studenata našao je posao u različitim djelatnostima – školstvu, kulturnim institucijama, državnim ustanovama, gospodarstvu, medijima, diplomatskim predstavništvima, turističkim uredima i drugdje. Pokazalo se da ima potrebe za tako obrazovanim stručnjacima u društvu. Također, studij kroatologije jedinstveni je studij u okviru Sveučilišta u Zagrebu, koji na sveučilišnoj razini promišlja različite aspekte hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta i u tom pogledu je zanimljiv mnogim studentima drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i mnogim stranim studentima koji su studirali ili će studirati pojedine dijelove toga programa ili cijeli program studija hrvatske kulture. Program slijedi temeljne preporuke Bolonjske deklaracije i zakonske okvire za ustrojavanje studija. U tom smislu program je zadržao sve bitne značajke ranijih četverogodišnjih studija, uz prilagođavanje novomu trogodišnjemu, odnosno petogodišnjemu obrazovnomu ciklusu. Studij kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu središnji je kulturološki studij takve vrste, koji ima namjeru postati nositelj razvoja sličnih studija u svijetu i temeljni visokoškolski ustrojbeni okvir koji ima za cilj skrbiti o ustrojavanju i izvođenju kulturalnih hrvatskih studija u svijetu. Studij kroatologije izvodi se u jednopredmetnoj i dvopredmetnoj kombinaciji na preddiplomskoj i diplomskoj razini. Od 2006. ustrojen je i poslijediplomski doktorski studij kroatologije koji je osmislio akademik Radoslav Katičić.
Hrvatski studiji dobili prvoga nastavnika u počasnom zvanju
Nakon četvrt stoljeća postojanja Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu dobili su prvoga emeritiranoga profesora u osobi prof. dr. sc. Alojza Jembriha. Odluku o tom donio je Senat Sveučilišta u Zagrebu na 11. sjednici u 349. akademskoj godini 15. svibnja 2018. prihvativši izvješće stručnoga povjerenstva u sastavu prof. dr. sc. Anđela Frančić, prof. dr. sc. Vladimir Horvat i akademik Mislav Ježić.
Počasno znanstveno-nastavno zvanje professor emeritus sveučilište dodjeljuje umirovljenomu redovitomu profesoru u trajnom zvanju, zaslužnu za razvitak i napredak Sveučilišta, koji se svojim znanstvenim radom posebno istaknuo i ima međunarodni i domaći znanstveni, stručni i pedagoški prinos, bogatu publicističku djelatnost i bogato iskustvo u organiziranju znanstvenih i strukovnih skupova.
Professor emeritus Alojz Jembrih rođen je 11. lipnja 1947. u Varaždinu. Osnovnu je školu završio u Mihovljanu, gimnaziju u Zagrebu, a studij slavenske filologije na Sveučilištu u Beču (1976.). Na istom je Sveučilištu doktorirao (1977.) radom Antun Vramec in seiner Zeit. Beitrag zur älteren serbokroatischen Literaturgeschichte und historischen Dialektologie.
Kao znanstveni asistent (od 1978. do 1980.) radio je u Institutu za staroslavenski jezik „Svetozar Ritig“ (danas Staroslavenski institut) u Zagrebu te (od 1980. do 1983.) u Zavodu za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje) u Zagrebu. Od 1983. do 1996. radi na Filozofskoj fakulteti Univerze v Ljubljani (Oddelek za slovanske jezike in književnosti, Katedra za južnoslovanske jezike in književnosti), gdje predaje hrvatski jezik na četverogodišnjemu dodiplomskom studiju. Od 1. listopada do 30. studenoga 1998. zaposlen je na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu, a od 1. prosinca 1998. do 30. rujna 2017. predaje na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Od 17. siječnja 2017. do danas prof. Jembrih član je privremenoga Znanstveno-nastavnoga vijeća Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
Godine 1983. na ljubljanskom Filozofskom fakultetu izabran je u zvanje docenta, a 1997. u zvanje izvanrednoga profesora (za „zgodovino hrvaškega jezika in hrvaško dialektologijo“). U zvanje redovitoga profesora (2005.) i u zvanje redovnoga profesora u trajnome zvanju (2010.) izabran je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.
Na Hrvatskim je studijima predavao više obveznih kolegija (Hrvatska književnost ranoga novovjekovlja, Hrvatska književnost baroka i prosvjetiteljstva, Književnost i kultura Hrvata u dijaspori) te izbornih kolegija (Pavao Ritter Vitezović, Juraj Križanić, Hrvatska reformacijska književnost, Zrinsko-frankopanski književni krug, Kajkavska književnojezična baština). Bio je predavačem predmeta Istraživački aspekti iz hrvatske kulturne povijesti na poslijediplomskom doktorskom studiju povijesti na Hrvatskim studijima te nositeljem predmeta Kajkavska dopreporodna književnojezična baština na poslijediplomskom sveučilišnom doktorskom studiju hrvatske kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Kao gostujući profesor održao je brojna predavanja (u Eisenstadtu, Tubingenu, Mannheimu, Klagenfurtu, Regensburgu, Marburgu, Bambergu, Beču, Trajštofu), a kao stipendist zaklade Alexander von Humboldt-Stiftung boravio je u Njemačkoj istražujući djelatnost hrvatsko-uraških prevoditelja u Urachu, djelovanje Pavla Skalića u Njemačkoj te izvore Mekinićevih pjesmarica. Pod njegovim su mentorstvom izrađeni brojni diplomski radovi (jedan je dobio Prešernovu nagradu, a autorica je danas profesorica na Oddelku za slovanske jezike in književnosti u Ljubljani) i jedan doktorski rad (obranjen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu).
Bio je pročelnikom Katedre za južnoslovanske jezike in književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani (1983.–1985.), voditeljem Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču (1991.–1993.), pročelnikom Studija hrvatske kulture na Hrvatskim studijima (2003.–2005.) i članom Područnoga vijeća Sveučilišta u Zagrebu.
Organizirao je međunarodne znanstvene skupove: Josip Hamm i njegovo djelo (2005.), Reformacija i njezin odjek u hrvatskim zemljama (2009.) i Pavao Ritter Vitezović i njegovo doba (2013.), a bio je inicijatorom više znanstvenih skupova (npr. 400. obljetnica prve tiskane knjige u Varaždinu (1986.), 200. obljetnica rođenja Ignaca Kristijanovića (1996.), 100. obljetnica smrti Matije Valjavca (1997.), 200 godina kajkavske dječje književnosti (1999.), Osamsto godina Stubice (2009.) te skupova o Ivanu Belostencu (2005.), Andriji Blaškoviću (2005.), Rudolfu Strohalu (2006.), Mihalju Šilobodu (2008.), Gjuri Deželiću (2008.), Pavlu Skaliću (2009.) i Maksimilijanu Vrhovcu ( 2003.).
Objavio je 16 knjiga i za pretisak priredio te opsežnim znanstvenim studijama popratio 50-ak knjiga iz starijih razdoblja (XVI.–XIX. stoljeća) hrvatske književnosti. Iz njegova je pera izišlo i više od 250 znanstvenih i stručnih radova te brojne natuknice u Hrvatskome biografskom leksikonu, Hrvatskoj književnoj enciklopediji, Istarskoj enciklopediji i Enciklopediji Hrvatskoga zagorja.
Uz to je urednički priredio 13 zbornika radova sa znanstvenih skupova, bio je nositeljem dvaju znanstveno-istraživačkih projekata (Vprašanje jezikovnih odnosov Štipana Konzula in Primoža Trubarja ob delu Biblijskega zavoda v Urachu; Isusovačka školska drama u hrvatskim gimnazijama 17. i 18. stoljeća) te suradnikom na dvama projektima. Referatima je sudjelovao na više od 50 znanstvenih skupova u Hrvatskoj i inozemstvu.
Dobio je Godišnju nagradu grada Buzeta za istraživanje djelatnosti Štipana Konzula (1997.), Priznanje s medaljom za izniman doprinos proučavanju hrvatskoga protestantskoga tiskarstva u XVI. stoljeću (2017.), Spomen-medalju za očuvanje kulturne tradicije i suradnju među slavenskim narodima (Trnava, 2017.), Spomen-povelju za njegovanje slovačko-hrvatskih veza (Bratislava, 2017.), Priznanje za prinos u pripremi za tisak rukopisa Kotoribski protokol (2017.), Medalju Grada Varaždina za značajna znanstvena postignuća i promicanje kajkavskoga jezika i književnosti (2017.), Plaketu Grada Krapine (povodom 50. obljetnice kulturnoga i stručno-znanstvenog djelovanja te kao suosnivaču i dugogodišnjemu voditelju znanstvenoga skupa Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća), a gradišćanskohrvatske udruge dodijelile su mu Priznanje za iznimna postignuća i osobite zasluge u znastvenom u publicističkom djelovanju kao i na području gradišćanskohrvatske književnosti (2017.).
Stručno povjerenstvo i Senat Sveučilišta u Zagrebu zaključili su da je Alojz Jembrih dao velik prinos hrvatskoj filologiji, osobito proučavanju povijesti hrvatske književnosti i jezika – dijalektologije, povijesti kajkavske književnosti za djecu, povijesti kajkavskih gramatika i pravopisa, hrvatske glagolitike, gradišćanskohrvatske književnosti i jezika te hrvatske književnojezične protestantistike. Osim toga, neosporne su njegove zasluge za razvitak Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a o vrsnoći njegova znanstvenoistraživačkoga, pedagoškoga i stručnoga rada svjedoče brojne domaće i inozemne nagrade i priznanja. I nakon umirovljenja prof. dr. sc. Alojz Jembrih nastavlja predavati na Hrvatskim studijima i u Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju Sveučilišta u Zagrebu pronoseći novim naraštajima studenata svoje bogato znanje iz povijesti hrvatske književnosti i jezika.
Professor emeritus ima savjetodavnu ulogu na Sveučilištu, odnosno visokom učilištu na kojemu je radio do umirovljenja, ima pravo sudjelovati u znanstvenoistraživačkom i umjetničkom radu na Sveučilištu, može sudjelovati u izvođenju nastave na sveučilišnim poslijediplomskim studijima te biti članom povjerenstava u postupcima izbora u znanstveno-nastavna zvanja te u postupcima stjecanje doktorata znanosti i drugih poslijediplomskih akademskih stupnjeva.