Senat Sveučilišta u Zagrebu na 12. sjednici u 350. akademskoj godini pod točkom 1.2. dnevnoga reda u utorak 9. srpnja 2019. u 12.21 jednoglasno je, aklamacijom, izabrao prof. dr. sc. Miju Koradu, nastavnika Hrvatskih studija u miru, professorom emeritusom Sveučilišta u Zagrebu. Odluku o tom Senat je donio prihvativši Izvješće stručnoga povjerenstva u sastavu: prof. dr. sc. Stjepan Ćosić, akademik Nikša Stančić i prof. dr. sc. Mirjana Matijević Sokol, koje je na samoj sjednici Senata dodatno obrazložio prof. Ćosić. Stručno povjerenstvo i Senat Sveučilišta u Zagrebu zaključili su da je Mijo Korade dao znatan prinos hrvatskoj historiografiji i razvoju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Profesor Korade je, nakon Alojza Jembriha, koji je to postao lani, drugi po redu nastavnik Hrvatskih studija koji je dobio to počasno znanstveno-nastavno zvanje. Riječ je o zvanju koje se dodjeljuje umirovljenomu redovitomu profesoru u trajnom zvanju, zaslužnu za razvitak i napredak Sveučilišta, koji se svojim znanstvenim radom posebno istaknuo i ima međunarodni i domaći znanstveni, stručni i pedagoški prinos, bogatu publicističku djelatnost i bogato iskustvo u organiziranju znanstvenih i strukovnih skupova. Professor emeritus ima savjetodavnu ulogu na sveučilištu i sastavnici na kojoj je radio do umirovljenja, ima pravo sudjelovati u znanstvenoistraživačkom radu na sveučilištu, može sudjelovati u izvođenju nastave na sveučilišnim poslijediplomskim studijima te biti članom povjerenstava u postupcima izbora u znanstveno-nastavna zvanja te u postupcima stjecanje doktorata znanosti i drugih poslijediplomskih akademskih stupnjeva.

Professor emeritus Mijo Korade rođen je u  četvrtak 11. rujna 1947. u Delkovcu (Mače, Hrvatsko zagorje), od otca Lacka i majke Ana rođene Žvigač, kao najmlađi od četvero sinova u toj obitelji. Nakon završene gimnazije studirao je na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu te diplomirao filozofiju (1971.) i teologiju (1975.). Živio je u: Delkovcu (1947.–1962.), u Zagrebu (1962.–1975., 1989.–1991. i od 1993. do danas), u Osijeku (1975.–1977.), u Rimu (1977.–1989.) i u Beču (1991.–1992.). Djelovao je kao vjeroučitelj u Osijeku (1975.–1977.). Na Facoltà di storia ecclesiastica Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu magistrirao je (1980.) i doktorirao (1988.) s temom “La ‘Missione illirico-dalmata’ dei gesuiti (1852–1900) – Svolgimento, metodo e risultati”. Predavao je povijest u nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu (1980.–1982.), na Filozofsko-teološkom institutu D.I. u Zagrebu (1980.–1981., 1988.–1991.). Na Istituto storico della Compagnia di Gesù u Rimu (1981.–1984.) kao urednik i autor za balkanske zemlje u izradi enciklopedijskoga djela „Diccionario de Historia de la Compañia de Jésus“ (4 sveska, Roma – Madrid, 2001.). Suosnivač je i prvi pročelnik Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču (1990.–1991.). Bio je glavnim urednikom znanstvenih časopisa Vrela i prinosi, Gazophylacium i Tkalčić.

Od 1996. do 2007. radio je na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu; od 1996. kao voditelj projekta „Hrvatska latinistička historiografija“, od 2002. kao voditelj projekta „Historiografija hrvatskoga redovništva u XVII. i XVIII. stoljeću”, od 2005. kao voditelj projekta „Civilna Hrvatska ranoga novovjekovlja – politički, društveni i kulturni aspekti“.

Od 1997. predaje kao profesor na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, držeći kolegij „Hrvatska latinistička historiografija“, a od 2003. profesor više drugih kolegija, od kojih je većinu osmislio i uveo: od 1999. na studiju povijesti Hrvatskih studija držao je kolegij Hrvatska latinistička historiografija; od 2001. na studiju hrvatske kulture (kroatologije) kolegij Povijest kršćanstva u Hrvata; od 2005. na Povijesti kolegije: Hrvatske kronike, Hrvatski putnici i putopisci od 16.-19 st., Istraživanje u hrvatskoj historiografiji 19. st., Odnos Crkve i države, Poruka mira Marka Antonija de Dominisa i Razvoj vjerske kulture u Hrvata u 19. st.; od 2007. Povijest školstva u Hrvata do 19. st.; od 2009. na studiju povijesti kolegije: Hrvatski pedagozi – prosvjetiteljstvo i Povijest redovništva; od 2010. na studiju kroatologije i kolegij Vjerske sastavnice hrvatske kulture; od 2012. na Povijesti: Ideološki sukobi u Hrvatskoj 19. stoljeća; od 2014. Velikani duha i pera, Kulturno-povijesna baština pavlina u Hrvatskoj; od 2015. Isusovci, misije, mitovi i povijest.

Od 2007. do 2017. bio je zaposlen na Hrvatskim studijima. Od 2005. predaje na doktorskom studiju povijesti. Vodio je preddiplomski, diplomski i doktorski studij povijest na Hrvatskim studijima 2009.–2013. i 2017. Bio je mentorom na deset doktorskih radova.

Profesor Korade ima priznati međunarodni i domaći znanstveni prinos jer je istražio više tema i osvijetlio razne neistražene vidove hrvatske povijesti: istraživao je hrvatsku skupinu prekooceanskih misionara i istraživača XVII. i XVIII. st. te prvi osvijetlio dotad posve nepoznate istraživači Južne Amerike; prvi je istraživao filozofsku i prirodnoznanstvenu djelatnost skupine hrvatskih profesora na inozemnim učilištima u XVIII. st.; istražio i osvijetlio razne nepoznate ili malo poznate vidove i likove u kulturno-znanstveno-vjerskim vezama Hrvata s drugim europskim zemljama (XVI.-XIX. st.); objavio više radova o neistraženom obliku vjerske djelatnosti u hrvatskim krajevima druge polovice XIX. st.; objavio više priloga o povijesti starije hrvatske kajkavske književnosti i općenito o vjersko-prosvjetnoj i kulturnoj povijesti sjeverozapadne Hrvatske XVIII. i XIX. st.; raznim radovima i izdanjima pridonio istraživanju povijesti isusovaca u Hrvata; objavio deset autorskih znanstvenih knjiga, 28 poglavlja u znanstvenim knjigama i više od stotinu znanstvenih rada u časopisima i zbornicima znanstvenih skupova.