Prof. dr. sc. Marko Pranjić rođen je 1950. u Globaricama (BiH) gdje je završio pučku školu, a osmogodišnju u Maglaju (1965.). Nakon što je maturirao na Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji (Rijeka-Križevci) 1970. upisuje studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1970). Isti je nastavio i s uspjehom završio (1974.) na Pontificia Facoltà teologica dell'Italia Meridionale (Studio salesiano) u Napulju. Poradi prijelaza na drugo visoko teološko učilište, a zbog razlike organizacije studijskih programa u tri akademske godine završio je četiri godine i stekao akademski naslov diplomirani teolog (1974). Iste godine upisuje novi studij, ovaj put odgojno-obrazovnih znanosti na Pontificia Università Salesiana, Facoltà delle Scienze dell'Educazione u Rimu. Prema praksi dotičnog fakulteta, svim studenima koji se na njega upišu sa već prethodno završenim teološkim studijem, priznaje se 60 ECTS, tj. godina dana (uglavnom iz skupine izbornih i metodoloških predmeta) za novi studijski program. Na dotičnom fakultetu je tako stekao sljedeće akademske stupnjeve iz odgojno-obrazovnih znanosti: baccalaureus (1975.), magister (1977.) i doctor (1982.). 

Zbog teme doktorske disertacije, a i same znanstvene literature, boravio je dvije godine u Njemačkoj kad je i napisao svoju disertaciju na njemačkom, a ocijenjena je i obranjena (1982.) sa „summa cum laude“ na talijanskom jeziku. Istovremeno je i na istoj visokoškolskoj ustanovi završio i studijski program filmologije (1976.) kojega je već bio upisao kao student teologije.  

Nakon uspješnog završetka svoje široke formacije u inozemstvu (dipl. teol., direttore del cinedibattito, baccalaureus, magister i doctor scientiarum educationis) što je sve skupa trajalo 12 godina, definitivno se vraća u Domovinu te postaje urednikom znanstvenog časopisa Kateheza (1983.-1993.), urednikom mnogih stručnih i znanstvenih nizova knjiga s područja pedagogije, didaktike, metodike, teologije Katehetskog salezijanskoga centra, odnosno Salesianuma – instituta za religijsku pedagogiju i katehetiku, te se istovremeno angažira u sveučilišnoj nastavi (1983.-1992.) u Sarajevu (Franjevačka teologija i Vrhbosanska visoka teološka škola) gdje predaje katehetiku, religijsku pedagogiju u sklopu pastoralne teologije. Zbog ratnih zbivanja prestaje odlaziti u Sarajevo, a svoju predavačku djelatnost sveučilišnog nastavnika nastavlja u Zagrebu (Fakultet Matije Vlačića Ilirika, Pedagogijskih znanosti Filozofskog fakulteta) te na Evangeličkom teološkom fakultetu u Osijeku.

Ujedno od 1982. – 1997., svake godine od nekoliko dana do nekoliko mjeseci boravi na mnogim sveučilištima širom svijeta zbog trajnog usavršavanja: slušanje predavanja renomiranih znanstvenika, sudjeluje na međunarodnim znanstvenim i stručnim skupovima s područja svoje formacije vlastitim izlaganjima, istražuje pojedine teme koristeći se knjižnicama inozemnih instituta i fakulteta te piše i objavljuje svoje znanstvene i stručne radove kao i mnoštvo prikaza i recenzija (njih preko 100) uglavnom inozemnih knjiga. 

Od 1985.-1995. član je Katehetskog vijeća Hrvatske biskupske konferencije, a od 1992.-1997. bio je sav-jetnik za srednjoškolski vjeronauk u RH. Od 1993. do 1997. obnašao je funkciju člana Consiglio interna-zionale per la catechesi Kongregacije za nauk vjere u Rimu (Vatikan). 1995. postao je članom Arbeitsgemeinschaft der katechetischen Dozenten te članom Forum internazionale dell'insegnamento della religione koji okuplja predstavnike pojedinih nacionalnih katehetskih vijeća.

Prije pokretanja postupka izbora u znanstveno nastavno zvanje, 1992. Znanstveno vijeće Pedagogijskih znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izdaje 02.02.1993. rješenje gosp. Pranjiću o nostrifikaciji diplome doktora odgojnih znanosti te mu se priznaje stručna sprema VIII. stupnja. Na osnovu svog dotadašnjeg sveučilišnog rada i objavljenih znanstvenih i stručnih publikacija Pedagogijske znanosti - Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, biraju ga za redovitog profesora (1997.). 

1995. angažira se oko osnivanja Hrvatske akademije odgojnih znanosti i postaje njenim članom te predsjednikom Društva hrvatskih metodičara. 

Po zasnivanju radnog odnosa na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, organizira i izvodi nastavu vezanu za nastavničku naobrazbu u sklopu čega predaje pedagogiju, didaktiku i metodiku te brine za studentsku nastavnu praksu i hospitacije.

2003. god. Znanstveno-nastavno vijeće Hrvatskih studija bira ga najprije za obnašatelja dužnosti voditelja Hrvatskih studija, nakon čega, po imenovanju rektora, postaje i obnašateljem dužnosti predsjednika Struč-noga vijeća Hrvatskih studija. Promjenom Pravilnika Hrvatskih studija, Znanstveno-nastavno vijeća HS bira Pranjića za voditelja (dekana) HS i predsjednika Stručnog vijeća za razdoblje od 2004.-2006., a potom i od 2006. do 2008. Njegovim zalaganjem Hrvatski studiji postaju punopravnom sastavnicom Sveučilišta u Zagrebu, a voditelj HS članom Senata te Hrvatski studij 2007. preseljavaju u nove i puno adekvatnije prostore (kamp Borongaj). 

2005. izabran je za redovitog profesora u trajnom zvanju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu; od 2005.do 2008. je član Senata Sveučilišta u Zagrebu, član Vijeća društveno humanističkog područja, član Matičnog odbora edukacijskih znanosti RH. Od 2005.-2014. bio je pročelnik, odnosno obnašatelj dužnosti pročelnika Odjela edukacijskih znanosti i nastavničke naobrazbeHrvatskih studija. Kao takav je izradio i program nastavničke naobrazbe HS te je napisao silabuse za njegove obvezne i mnoge izborne predmete. U to vrijeme osmislio je i realizirao dva znanstveno-istraživačka projekta preko kojih je desetak znanstvenih novaka zasnovalo radne odnose za mnoga područje Hrvatskih studija i s kojih je doktoriralo njih sve desetoro, te je objavljeno nekoliko znanstvenih monografija i na desetke i desetke znanstvenih i stručnih radova.

U svojoj znanstveno-nastavnoj karijeri, sam je ili u društvu svojih asistenata, osmislio i dijelom predavao više od petnaest sveučilišnih predmeta (Katehetika, Religijska pedagogija, Opća ili sustavna pedagogija, Didaktika, Nastavna metodika, Pravna uporišta i pedagoška dokumentacija, Praktične vježbe, Hospitacije, Starogrčki odgoj i obrazovanje, Odgoj u vrijeme antike, Teološka antropologija, Antropologija svjetskih religija I (hinduizam i budizam), Antropologija svjetskih religija II (židovstvo-kršćanstvo i islam), Filozofija odgoja, Pedagoška psihologija, Školska pedagogija, Udžbenik kao nastavno sredstvo). 

Sam je napisao preko petnaest autorskih knjiga, od razine udžbenika do znanstvenih monografija (neke i u elektroničkom obliku), u više njih je pak bio koautor. Objavio je na desetke znanstvenih i znatno više stručnih radova koji pokrivaju područja pedagogije, didaktike, metodike, antropologije, psihologije, filozofije, teologije, povijesti. 

Radi svoga trajnog usavršavanja boravio je na mnogim prestižnim sveučilištima svijeta (Rim, Beč, München, Strasbourg, Pariz, Madrid, London, Dublin, Maynooth, Boston, Delhi, Calcutta, Bangalore). Sudjelovao je sa svojim izlaganjima na puno domaćih i inozemnih znanstvenih i stručnih skupova.

Aktivno se služi njemačkim, talijanskim i engleskim jezikom, a pasivno francuskim, španjolskim, portugalskim, latinskim, grčkim te manje-više svim slavenskim jezicima.   

Na održanoj svečanoj sjednici Vijeća Odsjeka za odgojno-obrazovne znanosti doc. dr. sc. Rona Bušljeta Kardum održala je govor zahvale prof. dr. sc. Marku Pranjiću kojega prenosimo u cijelosti:

"Zahvala prof. dr. sc. Marku Pranjiću

Profesora sam upoznala još kao studentica kada nam je na 4 godini studija prvi puta došao i održao predavanje iz pedagoške skupine predmeta u prepunoj dvorani. Tada smo još bili u prostorijama Pučkog otvorenog učilišta. Prošlo je od tada 19 godina, ali meni je i danas ostala živa uspomena na jednu novu predavačku energiju i entuzijazam. Bilo je jasno da profesor Pranjić voli to što radi. Odmah sam zavoljela sve pedagoške predmete koje je držao, a ta ljubav ostala je do danas. 

Iako sam profesora Pranjića uvijek oslovljavala s profesore, on je za mene, a vjerujem i za većinu suradnika, uvijek bio više od toga. Profesora Pranjića sam uvijek mogla pitati za iskren savjet, požaliti se, pohvaliti, podijeliti s njim svoje loše trenutke i smijati se u onim radosnima. Zahvaljujući njegovom mentorstvu, podršci i ohrabrivanju u trenutcima kada sam mislila da ne mogu ili da nešto nije za mene, uspjela sam u puno toga. 

Vrata profesora Pranjića uvijek su bila otvorena za svakoga tko je htio razgovarati. Koliko li smo samo puta u njegovom uredu raspravljali, razmjenjivali ideje, kritizirali, analizirali, stvarali, nasmijali se. Dragi profesore, naučili ste me predanom radu, hrabrosti i tome kako se truditi biti bolji u svakom pogledu. Uvijek sam se divila vašoj ogromnoj, usudila bih se reći, dječjoj energiji i entuzijazmu koja vas je nagonila da prihvatite razne izazove i uvijek prvi napravite svoj dio zadatka. Na koncu, zbog toga smo zajednički stvorili brojne kolegije na nastavničkoj naobrazbi, PPDMN – program cjeloživotnog učenja, a tako je nastala i ideja za studijski program odgojno-obrazovnih znanosti. 

Hvala vam za sve što ste napravili za danas Fakultet hrvatskih studija, za naš Odsjek i za nas koji smo radili uz Vas. Hvala Vam što ste osmislili takvu nastavničku naobrazbu da su naši studenti prepoznati kao dobri nastavnici koji dobivaju pohvale na stručnim ispitima i zapošljavaju se bez problema. Hvala Vam što ste svoje asistente pratili na njihovom putu i uvijek im omogućavali da napreduju. Hvala Vam što ste razmišljali o onome što će ostati nakon Vas jednom kada odete - od programa do sveučilišnih udžbenika. Uvijek ste radili u interesu Fakulteta hrvatskih studija i sve ste nas zadužili.

Iako nisam svaki dan dolazila u Vaš ured na drugom katu na kraju hodnika, uvijek sam znala da ste svaki dan tamo prije 8 sati i bit će mi teško što Vas i sutra kada pokucam vrata ureda neću vidjeti, sjesti preko puta i prezentirati Vam neku novu ideju, reći Vam kako je moja obitelj i kako završavam novi članak, a u Vašim očima vidjeti iskrenu sreću radi toga. 

Nedostajat će mi naši razgovori. Nedostajat ćete mi Vi."

                                                                                                                doc. dr. sc. Rona Bušljeta Kardum