- , Literatura za pradavanja:
Ježić, Mislav (ur.): Hrvatska u srcu Europe: Sredozemni i srednjoeuropski kulturni krajolici Hrvatske, Zagreb: Hrvatska paneuropska unija, 1996.
Biti, V., Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb 2000.
Hrvatski identitet (zbornik: ur. Zorislav Lukić i Božo Skoko), Zagreb: Matica hrvatska, 2009.
Literatura za pisanje eseja:
Eagleton, Terry: Ideja kulture, Zagreb : Jesenski i Turk, 2002.
Luhmann, Niklas: Društvo društva, Zagreb : Naklada Breza, 2011.
Morin, Edgar: Europska kultura i europsko barbarstvo, Zagreb : AGM, 2006
Čačinović, Nadežda: Kultura i civilizacija : što nas čini ljudima ili o procesu proizvodnje značenja i njegovim granicama, Zagreb : Školska knjiga, 2012.
Schwanitz, Dietrich: Opća kultura : sve što treba znati, Zagreb : Mozaik knjiga, 2007.
Identitet i kultura (zbornik), Zagreb : Institut za društvena istraživanja, 2014.
Hrvoje Turković, Vjekoslav Majcen: Hrvatska kinematografija, Zagreb, 2003.
Batušić, Nikola: Povijest hrvatskog kazališta, Zagreb, Školska knjiga, 1978., , , .
- , PRIMJER DOBRO NAPISANOGA ESEJA!
(NAPOMENA: Zbog ograničenosti mogućnosti ISVU sustava, navodnici i crtice nisu u eseju)
Ime Prezime
1. godina
Kolegij, Uvod u kroatologiju
Zagreb, srpanj 2016. god.
Umjetnost i bol, Vladimir Vidrić i Antun Branko Šimić
Danas smo uvelike suočeni s procesom globalizacije. Proces je to koji otuđuje ljude jedne od drugih, ljude od stvari, ali i čovjeka od samoga sebe. Taj proces, svakako je dao mnogo dobra, ali što u tome procesu ostaje zaista ljudsko? Što to i danas pripada samo i jedino čovjeku? Što oplemenjuje stvarnost u kojoj živimo i izražava ljudsku dušu? Odgovor je jasan, kultura je ta koja je u potpunosti izraz čovjeka. Jer samo u kulturi, a ona je riznica sveg bogatstva čovjekova duha i njegova povijesnog i egzistencijalnog iskustva, čovjek ostaje čovjekom, u svojoj vječnoj autentičnosti (Labus, 2014, 51). O dijelu te kulture bit će riječi u narednim redovima. Bit će riječi o dvama pjesnicima koji nisu puno pisali, jer nažalost nisu dugo živjeli, da jesu, zasigurno bi ta dva velikana napisala još pregršt izvanrednih pjesama. Čitatelj će se možda upitati, kako to da smo se odlučili pisati o tako malenim i naoko možda ne tako važnim umjetnicima poput Vladimira Vidrića i Antuna Branka Šimića. Oni možda jesu maleni , možda opus i jednoga i drugoga jest malen, ali svakako je važan. Stoga smo željeli istaknuti kako i u kolikoj mjeri su ostavili traga u hrvatskoj književnosti, a dakako, ostavili su dubok trag. Pitanje koje će se sustavno povezivati uz njih tijekom ovoga rada jest, ima li umjetnosti bez bola?
Antun Branko Šimić i Vladimir Vidrić zalagali su se za to da umjetnost mora biti izraz umjetnikova doživljaja svijeta, odraz njegove duše, pa iako se u mnogočemu razlikuju, imaju i mnogo sličnosti. Govoreći o umjetniku, o njegovoj duši, dolazimo do ključnog pitanja ovoga eseja. Ima li umjetnosti bez bola? Antun Barac bi nam vjerojatno odmah odgovorio na to pitanje i rekao kako velike umjetnosti nema bez jakoga bola (Barac, 1940, 16). To možda zvuči surovo i besmisleno, no u tome ima istine. A. B. Šimić, pjesnik ekspresionist, jedan od onih čija je prerana smrt zaustavila njegov umjetnički put, pa nam se čini da je njegovo djelo prije nalik skici nego dovršenu opusu (Brešić, 1995, 10). Isti je slučaj i s Vidrićem i njegovom jedinom knjigom Pjesme. Šimić je, budući da je bio buntovan, odvažan i samouvjeren, kritizirao mnoge književnike, pa i Vidrića. U svojim kritikama možda je bio nejasan, ali uvijek je bio apsolutno analitičan i etičan (Brešić, 1995, 12). Držao je da je umjetnost vječna i da kao takva ne može zastarjeti, bio je zagovornih ekspresivnosti kao izraza umjetnosti, umjetnosti koja ne teži ni za čime, stoga ne mora i ne smije biti prikaz samo lijepih stvari. Jer umjetnici u stvaranju ne čine razliku između lijepih i ružnih stvari (Šimić, 1995, 202). Vrlo jasno je izražavao kritičko mišljenje protiv onih koji su zagovarali gledište da umjetnost mora izražavati samo ono što je lijepo i u svojim kritikama je bio dosljedan i oštar, Ne bismo prolili ni suze da sutra sve one grdne germanske spekulativne Estetike stigne sudbina crljenoga ognja kao onu biblioteku u Aleksandriji (Šimić, 1995, 202). Šimić je bio protivnik formi i stila, držeći da se zapravo pjesnički doživljaj uništava tako što se pokušava kakva misao staviti u neku formu koju je netko odredio, dakle, vjerovao je u pjesničku slobodu. S kojim pravom se oni nameću kao sudije stvaraču? Njemu, koji je sudija svih stvari (Šimić, 1995, 208). Takvo je Šimićevo mišljenje o kritičarima koji ne razumiju ili ne žele razumjeti bilo kakve nove forme i ustraju u tome da književnici koriste stare, ustaljene forme. Kako je sve ovo povezano s bolom u umjetnosti? Prvo, suglasni smo s činjenicom da umjetnost ne treba biti prikaz samo lijepih stvari, kako je tvrdio i Šimić. Tko je zapravo književnik, na koncu bilo kakav umjetnik, da mora prikazivati samo ono što je lijepo? Ono što bi umjetnik trebao jest prikazivati sebe sama, svoje osjećaje i svoj doživljaj čega već želi. Ako smo suglasni s time da bi bilo poželjno da pjesnik izražava sebe sama, onda je svakako nužno da prikazuje i bol, jer nema te osobe na ovome svijetu koja ne osjeća nekakvu bol, makar i najmanju. Bol zbog rastanka, bol zbog neuzvraćene ljubavi, bol zbog bolesti, bol zbog neostvarenih želja ili bilo kakva druga bol uvijek su dio čovjekova života, kao i oni najsretniji trenutci u životu. Umjetnik može jače osjećati ili jedno ili drugo no prave velike umjetnosti, koja čovjeku otvara i vidike u dno života, nema gdje nema jakoga bola (Barac 1940,18). Kada smo to ustanovili, valja još pokušati razumjeti zašto je Šimić bio toliki zagovornik pjesničke slobode i toliki protivnik formi. Bio je protivnik formi prvenstveno zato što kada pjesnik poštuje fome, rimovanje, ritam i određeni stil u pjesmi, onda on mora svoje misli ravnati po tome, a ne po onome što zapravo osjeća i misli. Takvim načinom pisanja dolazi do toga da se pjesme nagomilavaju nepotrebnim riječima koje su zapravo štetne za pjesmu, i iz toga se dade zaključiti da pravilni stih je stoga donekle protiv iskrenosti (Šimić, 1995, 227). Jasno je da je svakako potrebno da pjesnik bude iskren u svome stvaranju, da bude potpuno svoj.
Šimić je umro u 27. godini života. S obzirom na to da je odlučio svoj život živjeti kako on želi, a to se njegovu ocu, uspješnom trgovcu Martinu Šimiću, nije svidjelo, pa je tako Šimić bio osuđen da živi od svog zanata pjesništva, što je bilo teško, pogotovo u to vrijeme. Siromaštvo i materijalna bijeda kojima je gusto protkan sav njegov život su uvelike ostavili traga na njemu (Šimić, 1995, 265). Šimić suočen s bolešću, nemirom i siromaštvom bio je svjestan svoje prolaznosti i to najbolje oslikava njegova pjesma Smrt i ja čiji dio valja citirati da se shvati njegovo razmišljanje, Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka, sa mnom raste u svakom času (Šimić, 1995, 148).
Život sličan Šimićevu vodio je i Vladimir Vidrić, sin Lovre Vidrića, poznatoga odvjetnika, koji je htio da i njegov sin krene njegovim stopama. U svome domu bio je samozatajan, na fakultetu je na ispite izlazio na nagovor prijatelja, ali ih je uvijek polagao s najvišim uspjehom. Bio je genijalna uma i iznimna pamćenja, što svjedoči i povijest bolesti umobolnice u Stenjevcu u koju je prvi put primljen u 33. godini života (Barac, 1940, 8). Vidrić je vodeći povorku studenata prilikom dočeka cara i kralja Franje Josipa I. na Jelačićevu trgu spalio mađarsku zastavu i od toga časa reklo se počinje hrvatska moderna (Frangeš 1987, 227). Sudjelovao je Vidrić, dakle, u jednom od važnijih događaja hrvatske povijesti 19. stoljeća. Bio je odvažan, koliko i plašljiv. Živio je burno, ali kod kuće povučeno. (Barac, 1940, 7). Taj Vidrić, u svojim pjesmama izražava sve čari života, većina pjesama je vedra tona, ali ipak u svakoj od njih se osjeća bol. I iz njegove poezije, kao mutna pozadina svega doživljavanja izbija bol, koji prodire svakamo, koji dopire svuda, i koji je najbitniji element života, te zaglušuje sve ostalo (Barac, 1940, 22).
Vratimo se kratko na već spomenuta pravila i forme u poeziji. Analize Vidrićevih pjesama pokazale su da on nije pisao pjesme po pravilima, a njegovi kritičari rado su mu to spočitavali. Barac naglašava da je Vidrić postupao pravilno. Stvaralac nije htio slušati teoretike, nego je poslušao glas svoga uha i pokorio se diktatu vlastitog jezičnog osjećanja. Pravilne je stihove sastavljao Vidrić, a ogriješili su se o jezik oni, koji su postavljali pogrešna pravila (Barac, 1940, 79). I zaista, onaj tko čita Vidrićeve stihove neće naći nikakve nepravilnosti u njima.
Na koncu možemo zaključiti da je bol sastavni dio života i da pjesnici ne bi trebali biti prisiljeni na to da pišu samo o lijepim stvarima. Vidrićeve pjesme iako lepršavog tona, kako smo već pisali, nose u sebi uvijek nešto bolno, neki podsjetnik na smrtnost čovjeka, pitanje o ljudskom postojanju. Pretežno, Vidrićeve su pjesme ljubavne; ali su u njima, kao i u klasičkoj poeziji, eros i thanatos nerastavno združeni, pa one uvijek govore o temeljnim pitanjima ljudske egzistencije. Još jedan dokaz da je pravoj poeziji osnovna tema smisao ljudskog postojanja (Frangeš, 1987, 256). A. B. Šimić iza sebe je ostavio nevelik, ali najvećim dijelom izvanredno vrijedan književni opus (Brešić, 1995, 9). Isto tako i Vidrić, koji je značajan kao pjesnik uopće, bez obzira na svoje značenje u hrvatskoj književnosti (Barac 1940, 108). Sada kada smo ustanovili njihovu važnost u hrvatskoj književnosti, kada smo također ustanovili da umjetnosti nema bez bola i kada smo to dokazali na primjeru djelâ ove dvojice velikana, možemo mirne duše reći da je bol sastavni dio života, ali i umjetnosti. No, to ne treba značiti da život ne treba slaviti takav kakav jest, slaviti ga i u umjetnosti i u svojim životima. Uostalom, od Eshila do danas održava se tvrdnja o bolu kao pokretaču života i umjetnosti (Frangeš 1968, 15).
Bibliografija,
1. Barac, Antun 1940. Vidrić. Zagreb, Matica hrvatska.
2. Frangeš, Ivo 1968. Antun Barac, članci i eseji. Zagreb, Zora, Matica hrvatska.
3. Frangeš, Ivo1987. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb Ljubljana, Nakladni zavod Matice hrvatske.
4. Labus, Mladen 2014. Kulturni identitet/i/ i proces/i/ globalizacije, ontoantropološka i sociološka perspektiva. U, Identitet i kultura. Zagreb, Institut za društvena istraživanja, 11 51.
5. Šimić, Antun Branko 1995. Opomena, izabrane pjesme. Zagreb, Konzor, 1995.
6. Brešić Vinko (priređivač) 1995. Opomena, izabrane pjesme / Antun Branko Šimić. Zagreb, Konzor, 1995., , , .
|
Pristupačnost